Liverpul- Povratak Feniksa

         ,,Dobrodošli u neosvojivu tvrđavu, koja samom svojom atmosferom uteruje strah u kosti. Dobrodošli u dom nepobedivog džina, u dom fudbalera Liverpula, Enfild.''
         Glasila je najava pred početak utakmice u sezoni 1987-88, kada je Mersisajdski feniks bio na vrhuncu slave. A kako se približavamo dvadesetpetoj sušnoj godini za najtrofejniji engleski fudbalski klub, tako se postavljaju mnoga pitanja, ali verovatno najveći upitnik proizilazi iz ,,Hoće li se ikada vratiti ti stari dani na Mersisajd? Postoji li neko ko će vratiti slavne dane na Enfild koje su doneli Bil Šenkli i Bob Pejsli?'' Međutim, odgovor je vrlo blizu.
         Liverpul je tih godina predvođen Barnsom, Hansenom, Dalglišem i Aldridžem imao vrlo verovatno i najsnažniji tim u svetu. Da nije bilo sankcija nakon slučaja ''Hejsel'', ko zna gde bi se takva ekipčina zaustavila. Rutinski su osvojili titulu šampiona, igrali totalni fudbal i tako nastavili i naredne sezone sve do 15. aprila 1989. godine i velike tragedije ''Hilsborou''. Od tog dana, ništa u Liverpulu nije isto. Izgubili su titulu u poslednjem kolu, nesretno izgubivši u svojoj tvrđavi od Arsenala sa 2:0 i uplakanih lica su puleni igrača-menadžera Kenija Dalgliša otišli u svlačionicu. Sledeća sezona je bila slična prošloj, samo što je ovoga puta titula završila u vitrinama stadiona ''Enfild''. Ali, niko nije ni pretpostavljao da će to biti možda i poslednji put. Dalgliš je napustio klub i ostavio kormilo Grejemu Sunesu da vodi klub u narednoj jubilarnoj sezoni za 'Crvene'. U svojoj stotoj sezoni u engleskoj ligi, Liverpul je ostvario najlošiji plasman u poslednjih 30 godina. I tada je počeo sunovrat ''Crvenog džina''. Feniksu je dolazio kraj životnog kruga.
         U međuvremenu, osnovana je Premijer liga i to je dalo šansu svim timovima sa britanskog ostrva da se nadmeću sa velikanima kao što su Liverpul i Arsenal zahvaljujući pozamašnim svotama novca koje su dobijali od TV prava. Osnivanjem Premijer lige, Liverpul ništa pozitivno nije dobio. Šta više, tad je počeo pakao. Feniks je preminuo i za sobom ostavio samo pepeo od onih starih uspeha i apsolutne dominacije kako u engleskom tako i u evropskom fudbalu ali i malo jajašce unutar tog pepela. Grčevito su se borili da očuvaju status najvećeg kluba iako to rezultati nisu pokazivali. Fortuna im je okrenula leđa i sada prati najvećeg rivala- Mančester Junajted. ''Crveni đavoli'' su ostavili Liverpul i feniksovo jajašce u senci, bez vode, kiseonika i hrane. Sve što je bilo Liverpulovo, sad je Mančesterovo. Kako Premijer liga, tako i Liga Šampiona, FA Kup, slava, sponzori..itd. Ta senka je dodatno usporila rađanje novog feniksa. Punih 10 godina se čekao onaj ko će razbiti jaje i pomoći feniksu da izađe iz ljušture. Te 2001. godine, Liverpul se prvi put od feniksove smrti uhvatio u koštac sa ujedinjenim Mančesterom i londonskim ''Tobdžijama''. Nisu osvojili titulu, ali su pokazali da još uvek postoji taj besmrtni duh starog feniksa, koji leži u jajetu i čeka pravi trenutak da se rodi.
         Žerar Ulije je delovao kao čovek koji može da povrati slavu koju su klubu doneli Bil Šenkli, Bob Pejsli i Keni Dalgliš. On je nakon Iana Raša i pre toga Robija Faulera, koji je nažalost, branio boje kluba do ove sezone i kroz sezone u kojima je klub bio ispod svog standarda, pronašao novu zvezdu kluba, Majkla Ovena. On je bio najsvetlija tačka u timu uz Heskija, Karagera i Risea. Ulivao je nadu svim skauzerima da još uvek ima nade za povratak. Taman kad je jaje počelo da puca, desio se veliki pad. Peto mesto u narednoj sezoni a kasnije i četvrto. Ulije je napustio kormilo broda koji tone kao čuveni ''Titanik'' koji je bio baš iz Liverpula i prepustio ga Rafi Benitezu. A sa njim je brod napustio i Majkl Oven. On je odlučio da napusti najtrofejniji klub i da pređe u Real Madrid, što je za mnoge navijače značilo i kraj snova o povratku. Na jajetu i dalje ima samo par pukotina, i dalje se ne nazire unutrašnjost. Sezona nije bila obećavajuća, tim je igrao isto kao i prethodnih godina. Što je već postala navika za navijače. Međutim, u Ligi Šampiona je bilo drugačije. Niko im nije davao ni trunku šanse da mogu nešto da naprave. Sve dok na scenu nije kročio igrač koji poseduje 
ogromno skauzersko srce, široko kao dokovi Liverpula i glasno kao zov prvog Kopa koji je, sa Bitlsima, zapevao svojim sinovima, sposobno da zakuca jače čak i one noći u Istanbulu kod 0:3, kod rapsodije apsolutnog favorita Milana...Čovek koji u sebi drži krv feniksa, čovek koji je probudio feniksa, koji je razbio jaje i dao taj gol glavom, čudan, nimalo nalik njemu i primalnim urlikom uz podignute ruke i grčem u nogama vratio feniksa u Liverpul! Feniks je vaskrsao i sada tek treba da nauči kako se osvajaju trofeji i kako se stiže do vrha, baš na onaj način kroz koji je njegov predak to uradio.
      2007. je mladi feniks bio na prvom iskušenju, i to u reprizi finala Lige Šampiona protiv Milana koji je bio gladan trofeja i željan osvete. Neiskusni Liverpul predvođen Džerardom, Kautom i Alonsom je poklekao u Atini i izgubio još jednu bitku. 
Doduše, klub je i dalje bio bez titule, i dalje se grčevito borio da uđe u koštac sa Junajtedom.  Sve dok 2009. godine Benitez nije uložio sve u tu borbu. Mladi feniks je te sezone konačno bio konkurentan, predvođen Spartancem u vidu Džerarda i španskog sakatitelja dečačkog lica Fernanda Toresa koji je ušao u srca navijača svojim neverovatnim igrama. Liverpul je konačno imao jednog od najboljih napadača sveta posle Raša, Faulera i Ovena. To je dalo snagu golobradom feniksu da se okuraži i da uđe u svoju prvu pravu borbu sa nabildovanim Crvenim Luciferom iz samog mančesterskog pakla, u pokušaju da povrati ono što mu pripada. Đavo je (ponovo) ostvario pirovu pobedu nad feniksom i ponovo ga bacio u svoju senku. Liverpulu jednostavno nije bilo suđeno, a posle toga je ponovo počelo osipanje. Mnogi su dolazili i odlazili uključujući i Fernanda Toresa, Alonsa, Beniteza, Kajta a čak ni veliki Keni Dalgliš nije pomogao klubu. Od tada su Đavoli iz Mančestera toliko napredovali da je feniks iz Liverpula bio samo prepreka na putu do vrha. Mladi slabašni feniks padao je sve niže i niže, praćen ogromnim pritiskom zbog svog porekla i očevih uspeha. Rane su bile toliko duboke da je crvena boja počela da bledi pa su se čak i navijači počeli zapitkivati ''Hoće li se vratiti stari dani na Mersisajd?''.
          Sve dok u gnezdo nije ušao Brendan Rodžers. Skromni povučeni strateg iz Severne Irske, dubokog ambicioznog pogleda sa jednim jedinim ciljem, da bude 'Novi Šenkli'. Rodžers je postepeno lečio rane balavog feniksa i pomogao mu da stane na noge. Ojačao ga je psihički i fizički svojim akvizicijama u vidu mladog Rahima Sterlinga, brazilskog mađioničara Kutinja, urugvajskog genija Luisa Suareza i neuhvatljivog Danijela Staridža naspram lokalnog heroja čije je drugo ime lojalnost poznatijeg kao Stiven Džerard. Rodžers je ponovo obojio feniksa u crveno, vratio je veru, strast i glad za trofejem. Sada je feniks jači neko ikad i iz dana u dan sve više jača u svom pokušaju da nasledi ili čak nadmaši svog oca. Dosta se gomilao taj bol i nepravda od slučaja ''Hejsel'' i ''Hilsborou''. Dosta je više sa posmatranjem iz senke, dosta je više patnje, dosta je više muka, vreme je za promene! Vreme je da se Šenkli i Pejsli ponovo smeju gore na nebu! Vreme je da Enfild ponovo postane neosvojiva tvrđava! Vreme je da sve bude crveno!
   Liverpule, vreme je! Čuvajte se, feniks se uzdigao iz pepela, i možda je jači nego ikad!

''I'm a people's man - only the people matter.''- Bill Shankly


Rafael Benitez- Kreativni majstor ili čist srećnik

    Rafael Benitez Maudes. Kako glasi puno ime ovog španskog stručnjaka koji je napravio izvesna čuda u svojoj trenerskoj karijeri. Ali, odjednom započet je njegov pad kako i rezultatski tako i reputacioni. Da li je on stvarno kreativni majstor ili je samo to puka sreća? Posle ovog bloga, zaključite sami.
    Španac je rođen 1960. godine u Madridu, kao fudbaler se nije baš proslavio s obzirom da je proveo 7 godina u Realovom 'B' timu. Nakon toga imao je epizode u Parli i Linaresu, ali nikad nije stekao neko igračko ime. Odlučio je da započne trenersku karijeru nakon toga, i počeo je da radi u matičnom klubu, Realu. Radio je kao trener rezervi 2 godine i onda je preuzeo Valjadolid pa onda Osasunu, ali nije imao uspeha. Seo je na klupu Ekstremadure, lokalnog tima koji je učinio slavnim uvevši ih u Primeru u svojoj prvoj sezoni, ali je nakon toga podneo ostavku nakon ispadanja. Bio je trener Tenerifea, ali to je bilo epizodno. Odjednom, stigao mu je poziv sa 'Mestaje' da preuzme Valensiju. Oberučke je prihvatio posao i napravio niz uspeha sa 'slepim miševima'. Osvojio je Primeru u prvoj sezoni a 'Don Balon' i 'El Pais' su ga proglasili menadžerom godine. Od anonimca do heroja. 2004. osvojio je i 'UEFA kup'. Ali neslaganje sa upravom je dovelo do toga da Rafa ode u Englesku i da sedne na klupu britanskog velikana sa crvenog dela Mersisajda- Liverpula.
    Benitez je bio briljantan u Engleskoj. To su mu sigurno i najsvetlije godine u životu. Osvojio je Ligu Šampiona neverovatnim podvigom sa prosečnim timom koji je igrao srcem i zalaganjem i pokazao je da timski rad može da porazi i nepobedive i od tada su mnogi, kao i ja počeli da veruju da ništa nije nemoguće.
                                    Benitez u Liverpulu
2004. godine, Ulijea je nasledio španski heroj Rafa Benitez. Navijači ga baš i nisu gotivili u početku, ali su mu svakako dali podršku. Prvi zadatak mu je bio da zadrži tim koji je Francuz gradio, i to je na neki način uspeo. Sačuvao je sada legendu kluba i jednog od najvećih igrača 21. veka Stivena Džerarda, što se pokazalo kao pun pogodak, ali je prodao Majkla Ovena Realu iz Madrida, što se po Ovena i nije najbolje pokazalo. Rafa je krenuo da radi po svom, dovodio je igrače isključivo iz Španije. Luis Garsija iz Barselone i Ćabi Alonso iz sezonu pre fantastičnog Sosijedada su se pokazali kao možda najbolja pojačanja Liverpula u dekadi. Zatim, Nunjez iz Reala, Hosemi iz Malage i legendarni Morijentes i Sise su stigli na Mersisajd. Navijači su ih odmah zavoleli, a Rafa je od Karagera, tada prosečnog štopera stvorio uzdanicu kluba uz već afirmisanog Hipiju. Stvarao je sjajan tim, ali nije uspeo da zabeleži neki poseban rezultat sa 'crvenima' u toj sezoni, pošto je završio sezonu kao petoplasirani, ali je obezbedio Ligu Šampiona time što ju je osvojio sa kao što već rekoh prosečnim timom za to vreme. U ligi nije bio baš najbolji, 14 izgubljenih mečeva od 38 je imao, ali su ga vadile pobede u trenucima kad je to bilo najpotrebnije, kao i timski rad tima. U Ligi Šampiona su prošli kroz trnje grupnu fazu, na gol razliku su se izvukli da prođu grupu naspram Monaka koji je bio finalista sezonu pre, grčkog Olimpijakosa i tada giganta iz La Korunje, Deportiva. Pobedili su sve rivale iz grupe, ali sve na mišiće osim one fantastične partije iz decembra 2004. protiv Olimpijakosa, tu im je trebala pobeda i zahvaljujući sjajnoj taktici i požrtvovanju Džerarda i ekipe došli do trijumfa i prolaza. Tad je krenula serija 'crvenih'. Savladali su tada jaki Leverkuzen u oba susreta sa po 3:1 u 1/8 finala, zatim su taktički nadmudrili Juventus i sa ukupnim rezultatom od 2:1 prošli u 1/2 finale, gde ih je čekao konkurent iz lige, Čelsi. Ekipa koju je Murinjo vodio, predvođena Drogbom, Lampardom i Gudjonsenom je poklekla pred 'feniksom'. 0:0 u Londonu i nakon toga predivan gol Luisa Garsije za finale na 'Enfildu'. U međuvremenu čekao ih je Milan, koji je razbijao sve pred sobom. Liverpul je proglašen za autsajdera pred taj okršaj u Istanbulu 25. maja 2005. godine. Tako se i ispostavilo prvih 45 minuta. Maldini i Krespo su doneli vođstvo Milanu i držali su trofej jednom rukom, a drugom ga dodirivali već na poluvremenu. Ali, posle 15 minuta, ekipa iz Engleske nije bila ista. Niko, ali niko ne zna kako je Rafa motivisao igrače da pruže onakvu partiju, onu igru koja se igra srcem, i da u 5 minuta izjednače rezultat, da ga odbrane i da dobiju utakmicu! Verovatno je to i najbolje finale Lige Šampione ikada odigrano. 
Stiven Džerard, Vladimir Šmicer i Ćabi Alonso su uz Karagera, Dudeka i kompaniju odigrali možda i mečeve svojih života i pokazali da ništa nije nemoguće. Sledeća sezona je bila puna očekivanja, ali je Liverpul igrao isto. FA kup su osvojili, razočarali u Ligi Šampiona, Karling Kupu, a u Premijeršipu su uspeli da završe u prva 3, iako je posle 8 utakmica Liverpul imao skor od 2 pobede, 4 remija i 2 poraza. Nakon trijumfa nad Vest Hemom, vezali su 10 pobeda zaredom i to im je maltene i donelo 3. mesto. Ali, nastavili su se porazi protiv jačih timova, mučili su se sa Arsenalom, ali onda period od marta do maja bio je sav u broju '3'. 3 boda na svakoj od devet utakmica preostalih i 3. mesto. Što se tiče igrača, ispostavilo se kao pun pogodak očuvanje rostera i ostanak Stivija Džija, koji je od Istanbula postao jedan od najvećih veznjaka ikada! Počeo je sezonu sa 5 pogodaka u 2 meča protiv TNSa u kvalifikacijama za Ligu Šampiona, dao je golove zatim Kaunasu, takođe u kvalifikacijama i onda je ponovo bio 'man of the moment' protiv Vest Hema u finalu FA Kupa, kada je svojim golom sa oko 30 metara spasio Liverpul. Bio je ubedljivo najbolji strelac ekipe sa 23 postignuta pogotka u sezoni iako je centralni vezni. Naredne godine, ponovo ista pozicija u Premijeršipu, korak napred napravljen u Liga kupu, korak nazad u FA kupu i korak ih je delio od osvajanja Lige Šampione šesti put u istoriji. Benitez je ponovo sjajno predvodio tim. Potrošio je oko 27M € u letnjem prelaznom roku, a zaradio je oko 14M prodajom igrača, ponajviše Morijentesovim povratkom kući, u Valensiju. Sezona, ponovo, nije najbolja započeta. Gubili su ključne mečeve, ali dobijale male. Ali nakon debakla od Arsenala novembra 2006. tim se znatno promenio, počeo je da igra sa više žara, i to je urodilo plodom i fantastičnim rezultatima protiv slabijih timova i protiv Čelsija koji su herojski dobili u januaru 2007. golovima Kauta i Penanta. Sezonu nisu najbolje završili što ih je možda i koštalo 2. pozicije. Ali što se tiče evrokupova, tu su sakatili! Grupu su lagano prošli, a u nokaut fazi su taktički pokidali Barselonu! Benitez je imao slabiji sastav protiv tada možda i najtežeg protivnika kog su mogli dobiti, i prošli su junački, uzdignute glave. PSV su zatim dobili u 2 navrata i ponovo su se susreli sa Čelsijem u polufinalu. Mnogima je to delovalo kao repriza od pre 2 godine, izbacili su Čelsi, a čeka ih Milan. Međutim, kasno buđenje 'crvenih' donelo je poraz od 2:1 u Atini i titulu najboljeg 'roso-nerima', koji su se osvetili za poraz od pre 2 godine. Naredna godina bila je jedna od boljih u Rafinoj eri. Doveo je neverovatnog Fernanda Toresa iz Atletiko Madrida za veliki novac, koji je ovaj 'isplatio' golovima i briljantnim partijama. Završili su u ligi na 4. poziciji, a u Ligi Šampiona su poklekli u polufinalu naspram Čelsija, koga je sreća konačno pogledala u susretima sa 'crvenima'. Rafa je imao sjajnu taktiku 4-2-3-1 koju su činili ponajviše: Reina na golu, zatim neizostavan 'veliki' dvojac Karager-Hipija, na bekovima Irac Finan i Benitezov sunarodnik Arbeloa. Na sredini je bio 'latino-duo' Maskerano i Ćabi Alonso a napred holandski 'Iron-Man' Dirk Kaut, Liverpulov 'talisman' Stiven Džerard i norveška levica Jon Arne Rise iza već pomenutog španskog tada najtalentovanijeg napadača Fernanda Toresa koji je pod Rafinim okriljem izrastao u najboljeg finišera na zemaljskoj kugli. Igrali su 'redsi' sjajno, prvi meč su izgubili tek u decembru i to tek od Redinga, potom i od najvećeg rivala Mančester Junajteda. Nastavili su da nižu dobre rezultate nakon toga što je pokazalo da Rafa ima 'oko sokolovo' kad su u pitanju igrači posle toliko opravdanih pojačanja. Sezonu su 'za dlaku' završili kao četvrti, a jedan meč ostaće upamćen kao najbolji (po meni) za tu godinu. A naredna godina bila je najbolja za Liverpul još od 1990. godine! Neverovatni Benitez je konačno sklopio sve kockice i bio najveći i jedini pravi konkurent konzistentnom Fergusonu koji je imao možda i najjači tim tada. Nisu bili nešto naročito dobri u Evropi s obzirom da su eliminisani u 1/4 finalu od Čelsija ponovo. Ali ostaće upamćen neverovatan dvomeč sa Realom,a pogotovo meč u Engleskoj. Pred kojim Rafa nije poklekao i pokazao Realu da se treba kajati što ga nisu 'uzeli' kad su mogli. Tores i Džerard su postali 'Unstoppable duo' i rušili su sve pred sobom, nije im bilo ravnih. Bili su toliko dobri da su maltene svaku akciju u kojoj su učestvovala obojica završili golom. Pitanje se postavlja samo, da je Liverpul dobio Arsenal 21. aprila 2009. da li bi osvojio titulu posle 19 godina! Bilo je 4:4, bukvalno su igrali Benitez i ekipa protiv veličanstvenog Aršavina koji je dao 4 komada 'crvenima' na 'Enfildu' i bukvalno odveo Arsenal do LŠ te godine. Rafa je motivisao tim još jednom toliko dobro da ponize 'crvene đavole' u najboljem izdanju nasred 'Traforda'. Takođe tu su i sjajni mečevi protiv Aston Vile, Blekburna, Totenhema..itd koji su kasnije postali rival ravan Liverpulu. Rafa je taktički bio nenadmudriv sa tim timom. Džerardova 24, Toresovih 17 i Kautovih 15 su najviše doprineli Liverpulovim dobrim igrama te godine, a sledeća je bila za zaborav u ovom, ali možda i ne bi u paralelnom svetu. Rafa je napravio možda i najveću grešku u svom životu, time što je pokušao Alonsa da 'umuva' Arsenalu, i da ga zameni Geretom Berijem, što se tada ( i sada) možda i najboljem zadnjem veznom na svetu nije nikako dopalo. Napustio je klub i otišao na 'Bernabeu' za 30M€. Ćabi, Arbeloa, Dosena i Hipija su napustili Liverpul, a njihove zamene Akilani, Kirjakos, Džonson nisu uspeli da istraju i da pomognu timu. Benitezova konzistentnost nije mogla istrajati nakon odlaska ključnog igrača, Džerardovog najboljeg prijatelja i jedinog za koga on tvrdi da može da se prilagodi bilo kom stilu igre što je izazvalo domino efekat. Ispadali su iz Lige Šampiona, Liga Kupa i FA Kupa, nisu izborili evropsko takmičenje. Nedelju dana po završetku sezone, Rafina bajka je dobila neslavan i ružan kraj. Završio je epizodu u Liverpulu, kao i nešto kasnije njegov pulen Fernando Tores. Tad je ujedno i započet krah Liverpula koji nikako ni dan danas da se uzdigne baš kao 'crveni feniks' sa njihovog grba i da ponovo izbori Ligu Šampiona.
                                  Benitez u Interu 
   Rafa je otišao u Inter gde se nije proslavio. Zamenio je Murinja, ali bezuspešno. Vodio ih je do decembra 2010. Ali je onda napustio kormilo sporazumnom ostavkom. Nakon Liverpula i Valensije se nigde nije proslavio. U Interu je imao dobru ekipu, ali nije uspeo da napravio nešto. Lepo je počeo, ali loše završio, baš kao u Liverpulu samo je u Italiji to učinio za kraći period. Napustivši Italiju, bio je nezaposlen i radio je kao komentator na Eurosportu dok ga Čelsi krajem 2012. nije postavio za 'caretaker-a'.
                                 Benitez u Čelsiju
   Rafa je dobio gotov posao od Di Matea na 'Stamford Bridžu'. A glavni zadatak mu je bio da 'probudi' uspavanog Fernanda Toresa od koga je pre toga napravio finišera svetske klase. Di Mateo je držao Čelsi na prvom mestu, ali par mečeva su mu zagorčala život i Rafa je to preuzeo sa nadom da će ostati. Nije najbolje počeo rezultatski, ali je doveo Dembu Ba iz Njukasla, da pomogne Fernandu Toresu da se izbori sa psihološkom barijerom i da počne da radi maksimalno ne bi li se vratio u formu. U međuvremenu, bukvalno je 'dao' Staridža 'svom' Liverpulu za 12M funti i pomagao svoj nekadašnji klub. A Staridžu je samo trebalo da 'bude voljen', baš kao i Salomonu Kaluu, Fernandu Toresu, Floranu Maludi ili nekom četvrtom. Od Rafinog dolaska Čelsi ne igra loše, ali svi su svesni da će se njegova era završiti. Navijači su od početka protiv njega jer je izjavio par godina pre da samo Liverpul postoji za njega u Engleskoj i da Čelsi smatra 'plastičnim' klubom. Njegov zadatak da probudi Toresa ne da nije upalio, nego je Toresa još više podstakao da se 'pokaje za svoje grehe' i da pokuša da ode iz Londona. To je podstaklo još jednog Benitezovog dojučerašnjeg igrača iz Liverpula Josija Benajuna koji je optužio 'plavce' da su klub koji uništava karijere igračima. I zbog toga je navodno kažnjen, ali ima istine u tome. Tores je i neposredno pre Rafinog dolaska u intervjuu za španske novineizjavio da mu je dolazak u London najveća greška u životu i da je sada samo 'biznismenova igračka'. Obratite pažnju na Paula Fereiru, Florana Maludu, Benajuna, Toresa, Kalua, Staridža..itd To su sjajni fudbaleri, koji nikako da dođu do izražaja kod nestrpljive uprave londonskog velikana. Po društvenim mrežama Rafa je proglašen da je došao u Čelsi da bi ga uništio zajedno sa Toresom, ali pre će to sami igrači učiniti nego španski stručnjak. Samo ću vam jedno napomenuti: ''Uporedite igre Toresa u Liverpulu i Čelsiju kao i Staridža i Benajuna u oba kluba. Javite odgovor.''
     A sada, dolazimo do glavne teme, nakon sumiranja njegove karijere kao trenera ujedno i njegove biografije. Da li je on dobar stručnjak ili samo ima puno sreće. Pogledajte njegove delove karijere u Valensiji i Liverpulu. Ja jesam, lično, navijač Liverpula, ali ono što je on sa 'slepim miševima' i onima 'koji nikad ne hodaju sami' napravio, teško da iko može. Otkako je on napustio oba kluba, oni nikako da ponove te uspehe. Valensija od Rafinog prelaska u Englesku nije napravila neki značajniji rezultat, isto i Liverpul. Nije imao neku posebnu sopstvenu taktiku, uvek se prilagođavao mogućnostima tima koji vodi. Ali, je uglavnom najviše gotivio da igra sa jednim pravim napadačem i jednim lažnim, kao u Liverpulu, Čelsiju i Ekstremaduri. Da li je Benitez samo 'trenutna bajka za klubove' ili stručnjak koji od negativa izvlači pozitiv? Ostaje da se uverimo ili da sami presudimo.
''


Sindrom ''Fernando Torres''; Liverpool/Chelsea; Kontroverze i činjenice

    Fernando Hoze Tores Sanz. Napadač rođen 20. marta 1984. ostavio je dubok trag u srcima navijača Liverpula, a pre toga i Atletiko Madrida. Ali, sve je rastužio i pobudio gnev kada je prihvatio ponudu Čelzija od 50 miliona evra u trenutku kada je klubu sa Enfilda bilo najteže. Kada su bili u najvećim problemima. Sa jedne strane, to je i dobra stvar, jer je klub bio u finansijskom problemu i 50 milki bi mu baš značilo, a sa druge je loša to što da je Liverpul stvarno bio u tolikom problemu, zašto bi onda potrošio tih 50 miliona u 2 dana da bi doveo 2 napadača koja se baš i nisu proslavila?
    Tores je u Liverpul stigao u sezoni 2007/08. Doveo ga je Rafael Benitez za 20 miliona € iz Atletiko Madrida. Tores je u svom matičnom klubu bio toliko uspešan da je za 6 sezona odigrao 217 utakmica i 84 puta tresao mreže protivnika. U Liverpulu je imao start iz snova! Debitovao je protiv Čelzija u startnoj postavi i doneo Liverpulu bod svojim pogotkom. I tako je sve krenulo. Ali ko bi rekao da će mu sve to propasti za tili čas! U toj sezoni Liverpul je zauzeo 4. mesto a Tores je postigao ukupno 33 pogotka u debitantskoj sezoni! Naredne godine, možda i najbolje u bliskoj istoriji Liverpula u kojoj mu je izmakla titula iz prstiju,Tores je 20 puta počeo meč, imao i problema sa povredama ali zahvaljujući neponovljivom Džerardu odigrao još jednu odličnu sezonu postigavši 17 pogodaka uz 10 asistencija. Zahvaljujući njemu i Džerardu te sezone Liverpul se 8 puta ''vraćao iz mrtvih'', iako je gubio u početku ili na poluvremenu. Tada je Tores počeo da se poredi sa legendarnim Robijem Faulerom, mogao je ''opipati'' naziv Liverpulove legende. 2009-10 nije bila baš najbolja ni za njega a ni za Liverpul. Ispali su u grupnoj fazi Lige Šampiona, ostali bez Evrope i zapali u finansijske probleme. Dok je Fernando bio najbolji strelac tima sa 22 pogotka!
     Leto je bilo puno turbulencija, Fernanda su selili iz kluba u klub, ali je on pokazao lojalnost ostavši na Enfildu uprkos odlascima Beniteza, Alonsa i ostalih njegovih sunarodnika. Uprava je bila pri bankrotu, zbog velikih dugova i klub je postajao sve slabiji.
 Tores je odlučio ostati.
Prodat je u zimu 2011. godine. Za 50 miliona ekipi kojoj je dao prvi pogodak u Premijer Ligi, Čelziju. Njegov odlazak je kontroverzan i ima dosta verzija. Ove 2 su najrealnije:
  -Hiks je izjavio da nije želeo prodati Toresa i da je dogovor bio da on ostane, međutim Džilet se bunio oko toga jer mu je bio novac potreban da otplati svoje dugove. Prodao je Toresa preko noći i bukvalno ga uvalio Čelziju koji mu je uplatio 50 miliona zato što je klub bio u očajnoj finansijskoj situaciji. Očekivao je start iz snova, ali dobio suprotno.
 -Igrao je povređen u Liverpulu pre S.P. 2010. godine, tako da je bukvalno nezdrav otišao u Južnu Afriku gde je polako počeo da gubi samopouzdanje. Što je ostavilo posledice na njegove kasnije partije u Liverpulu. Plus, klub je bio u katastrofalnoj finansijskoj situaciji zbog ''pranja novca'' od strane vlasnike i nije postizao rezultate kakve je igrač kakav je Tores želeo i zaslužio. Samo što je počeo da se budi, odlučio je da pređe u Čelsi. Negde sam pročitao i da je on poluzdrav prešao u Čelsi i tu je tek počela njegova agonija. Njemu je sve na psihološkom planu jer on samopouzdanje nema.

         I evo! Fernando se opet povezuje sa Liverpulom, kad god izrazi nezadovoljstvo! Ali prva prekretnica su mu navijači! On je svim navijačima Liverpula naneo neopisiv bol, neopisiv gnev, znači nešto što ne mogu opisati. Kao kad vam devojka za koju bi sve dali slomi srce, možda nije ni tako. Otišao je iako je obećao da neće, a u Čelziju je konstantno bio nezadovoljan što dokazuje da nije otišao svojom voljom (u nekom pogledu). Ako bi se vratio, kako bi ga dočekali Skauzeri? Da li mu mogu oprostiti? I da li on može da bude kao pre i možda i bolji ako se vrati na Enfild? Da li bi Liverpul bacao pare na svog bivšeg igrača koji ne može da pronađe formu? To su prekretnice u vezi njegovog povratka na Enfild. Ali otom potom, to je malo verovatno. Jedno je sigurno, više nikad neće biti stari Tores.

''I'm a people's man - only the people matter.''- Bill Shankly


Čestitamo

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.